Pojam i oblici vlasništva

  Završni radovi učenika

Tema rada:

  • Pojam i oblici vlasništva

Autorica rada:

  • Antonela Vulić, učenica

UVOD

Tema mog završnog rada je „Pojam i oblici vlasništva”. Ovu temu sam izabrala iz razloga što me ovo područje ekonomije izrazito zanima, a to sam shvatila obrađujući ovu nastavnu cjelinu tijekom školovanja.

Sadržaj završnog rada sastoji se od tri cjeline. U prvoj cjelini se objašnjava općenito vlasništvo kao pojam, načini njegova uređenja, obilježja te ovlaštenja vlasnika gleda neke stvari. Druga cjelina nas uvodi u četiri moguća načina stjecanja vlasništva, a to su stjecanje na temelju pravnog posla, odluke suda, nasljeđivanjem te na temelju zakona. I na kraju, treća cjelina predstavlja i opisuje oblike prava vlasništva koji se dijele na individualno vlasništvo, suvlasništvo, etažno te zajedničko vlasništvo.

POJAM VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva je najvažnije stvarno pravo, ali također i jedan od najvažnijih pravnih instituta u svakom pravnom poretku. Vlasništvo se kao ekonomski fenomen ogleda u prisvajanju. Čovjek prisvaja svojstva stvari koristeći se njima, posjedujući ih i upotrebljavajući ih, u bezbroj oblika prisvajanja raspolaže stvarima. A kao pravni fenomen ogleda se u pripadanju. Stvari pripadaju vlasniku, a to znači da vlasnik može svakoga isključiti iz prisvajanja svojstava stvari nad kojima on ima vlast.

Kako bi se bolje razumio sadržaj i smisao vlasništva, potrebno je reći nešto više o njegovom razvoju kroz povijest te o njegovoj ekonomskoj i pravnoj dimenziji. (Gorenc i dr. 2014.; Hodak i dr. 2016.)

Kolektivističko i individualističko uređenje prava vlasništva

Kolektivističko uređenje vlasništva jest tipično za srednji vijek. Po kolektivističkom shvaćanju stvar pripada kolektivu, a svaki čovjek odnosno član kolektiva ima s obzirom na tu stvar samo one i onolike ovlasti koje i kolike mu prepusti kolektiv (feudalac). Na kolektivističkim shvaćanjima vlasništva bili su utemeljeni socijalistički te komunistički društveno ekonomski sustavi, tako da se umjesto kolektivno, takvo vlasništvo nazivalo općenarodno, društveno, državno i sl., a pojedinci su imali samo pojedina ovlaštenja kao što je pravo upravljanja korištenja i raspolaganja.

Teorijska osnova kolektivističkog negiranja privatnog vlasništva temelji se na uvjerenju da se može razdvojiti vlasništvo u pravnom te vlasništvo u ekonomskom smislu. Vlasništvo u ekonomskom smislu može postojati neovisno o postojanju pravnih normi kojima bi se to prisvajanje u društvu uredilo i ono predstavlja prisvajanje ekonomskih dobara od strane osoba. Odnosno tumačilo se da ekonomsko vlasništvo stvari može i bez odgovarajuće pravne regulative opstati.

Individualističko shvaćanje vlasništva se razvilo još u rimskom pravu, a nadvladalo je ponovno u doba stvaranja i razvoja kapitalizma kao izraz borbe za jednakost i ravnopravnost svih pojedinaca nekog društva. Potpuna vlast nad nekom stvari omogućuje njenom vlasniku da se ponaša krajnje nezainteresirano s obzirom na posljedice koje to može imati, kako na druge osobe, tako i u odnosu na društvo u cjelini. Stoga su se, tijekom nekog vremena, razvila određena ograničenja u odnosu na apsolutnu slobodu vlasnika da on sa svojim stvarima čini što ga je volja.

Kako u svakom civiliziranom društvu odnosi između ljudi glede neke stvari moraju biti uređeni pravnim normama, ako se isključi mogućnost da to budu norme privatnog prava, onda to postaju norme javnog prava. Dakle, može se zaključiti da razdvajanjem ekonomskog vlasništva od pravnog vlasništva nije moguće ukinuti pravni institut vlasništva, već ga je samo moguće pretvoriti iz individualističkog modela u kolektivistički model.

Povijest je zasad dala prednost individualističkom konceptu prava vlasništva. Ekonomska analiza prava tvrdi da je to zato jer je individualistički koncept vlasništva pretpostavka za razvoj tržišnog gospodarstva koje je zasada odnijelo potpunu prevagu nad bilo kojim drugim oblikom ekonomsko — društvenog uređenja suvremenih društava. Da bi tržišta mogla postojati i funkcionirati, nužno je da stvari pripadaju pojedincima na način da oni mogu stvarima raspolagati po svojoj volji uz isključenje takvog raspolaganja svih ostalih te da imaju isključivu vlast nad njima. Za pojedince ne bi bilo moguće da sudjeluju na tržištu sa svojim stvarima ako bi svako treći mogao zahvaćati u te stvari prema nekim svojim ovlastima. Stoga je privatno vlasništvo pretpostavka tržišnog gospodarstva, a ono uvjetuje gospodarsku efikasnost društva u cjelini. (Hodak i dr., 2016.)

Definicija prava vlasništva

Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog isključi od toga, ako to nije protivno ograničenjima na temelju pravnog posla (npr. služnost, zalog, radi osiguranja tražbine), zakonskim ograničenjima (npr. sigurnost države, izvlaštenje, opće dobro) ili tuđim pravima (npr. zlouporaba, šikana). (Hodak i dr.,2016.)

Primjer: vlasnik stana posjeduje stan ako u tom stanu živi. Vlasnik stana uporabljuje stan kad u njemu živi, uređuje ga, popravlja instalacije u stanu, prima članove obitelji u posjet i slično. Vlasnik stana koji svoj stan iznajmi pa mu najmoprimac plaća najamninu, više svoj stan ne uporabljuje, ali ga koristi. Razlika je stoga između korištenja i uporabe u tome što vlasnik od korištenja svoje stvari stječe dodatne koristi koje ne bi mogao steći da stan samo uporabljuje. (Gorenc i dr. 2014.)

Može se reći kako svojim normama pravo određuje da neka stvar, koja već ekonomski pripada određenom subjektu, pripada mu i pravno, te da tu pravnu činjenicu moraju svi ostali poštivati.

Međutim, socijalni karakter prava vlasništva nameće potrebu da se tim pravom njegov nositelj odnosno vlasnik koristi tako da pri tome ne ugrožava prava drugih osoba s jedne strane, doprinosi ostvarivanju općeg, javnog dobra cijele zajednice (društva) s druge strane, te ga sam, ako to želi, može ograničiti u korist nekog drugog s treće strane. To su tzv. ograničenja prava vlasništva. Dok su prve dvije vrste ograničenja uvijek propisane zakonima, treću vrstu ograničenja prava vlasništva vlasnik ostvaruje uvijek nekim pravnim poslom s drugom osobom. (Hodak i dr. 2016.)

Obilježja vlasništva

Iz ranije navedene definicije individualističkog shvaćanja prava vlasništva proizlaze i neke osnovne karakteristike prava vlasništva. To su:

1)  ***Jedinstvenost prava vlasništva** --* skup svih vlasničkih ovlaštenja (tj. sadržaja vlasništva) vezan je uvijek uz jednog subjekta odnosno osobu. Ako se kao nositelji ovlaštenja pojave suvlasnici, oni se svi zajedno tretiraju kao jedna osoba. U pogledu sadržaja nije moguće pravo vlasništva više osoba na jednoj stvari, tako da je svaka osoba vlasnik cijele stvari. <a href="http://pfk.edu.ba/v2/component/k2/download/3633_c5dbdc852f046ee9f1bcca1b01 6e2e26"> Hodak i dr. 2016.; Gorenc i dr. 2014.  </a>


2)  ***Maksimalna dispozitivnost prava vlasništva*** -- samo vlasnik ima maksimalna ovlaštenja vezana za stvar. Ostali nositelji prava imaju samo ograničena ovlaštenja. Vlasnik sa stvari može uraditi što god hoće, dok to nije zabranjeno zakonom ili pravom nekog drugog subjekta prava. Ograničavanje prava vlasništva mora biti zasnovano na valjanoj pravnoj volji.

Primjer: moj susjed koji ima pravo služnosti provoza preko moje njive, u vezi s njivom kao objektom stvarnopravnog odnosa ima samo ovlaštenja da dva puta godišnje preveze kola preko njive, točno određenim pravcem za potrebe svoje susjedne nekretnine. Sva druga ovlaštenja pripadaju meni. Gorenc i dr.2014. 

3)  ***Isključivost prava vlasništva*** -- vlasnik kao nositelj subjektivnog prava vlasništva može svakog drugog isključiti iz vršenja bilo kakvog ovlaštenja u odnosu na svoju stvar (osim dopuštenih ograničenja). (Hodak i dr. 2016.)

4)  ***Jednovrsnost prava vlasništva*** -- podrazumijeva da postoji samo jedno pravo vlasništvo. Suvlasništvo, zajedničko ili etažno vlasništvo nisu vrste vlasništva, već posebni oblici jedinstvenog prava vlasništva. (Gorenc i dr.2014.)

5)  ***Elastičnost (rekadentnost) prava vlasništva*** -- čim otpadnu ograničenja prava vlasništva, ono se po svom sadržaju (ovlaštenjima) odmah vraća u prvobitni obujam. To znači da vlasnik nema potrebe zahtijevati vraćanje ovlaštenja ili njegovu uspostavu nekim aktom, u slučaju kada dođe do prestanka ograničenja koje je postojalo na njegovom pravu vlasništva. <a href ="http://pfk.edu.ba/v2/component/k2/download/3633_c5dbdc852f046ee9f1bcca1b016e2 e26"> Poveznica 1 </a>

Ovlaštenja vlasnika glede stvari

U praksi su se iskristalizirala četiri osnovna ovlaštenja koja svaki vlasnik ima glede stvari:

a) Posjedovanje

b) Uporaba

c) Korištenje

d) Raspolaganje

Važno je istaknuti da je razlika između korištenja i uporabe u tome može li se neka stvar samo upotrebljavati prema svojoj svrsi ili uz to ona daje i neke plodove (stablo voćke — plodove; stan — najamninu i sl.). Raspolaganje stvari uključuje kako pravo (kao njenu prodaju, posudbu, darovanje) tako i faktično raspolaganja (uništenje stvari). (Hodak i dr. 2016.)

NAČINI STJECANJA PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva može se steći:

a) na temelju pravnog posla

b) na temelju odluke suda odnosno druge nadležne stvari

c) nasljeđivanjem

d) na temelju zakona

Stjecanje prava vlasništva se u teoriji dijeli na izvorno (originarno) i izvedeno (derivativno), ovisno o tome osniva li stjecatelj svoje pravo na pravu prethodnika ili ga osniva izvorno. Kod izvornog ili originarnog stjecanja prava vlasništva stjecatelj svoje pravo vlasništva ne zasniva na pravu vlasništva prednika nego ga stječe samostalno na osnovi nekih činjenica. Izvorno vlasništvo se u pravilu stječe na osnovi određenih činjenica uz koje zakon veže mogućnost izvornog stjecanja vlasništva. Kod izvedenog ili derivativnog stjecanja prava vlasništva stjecatelj svoje pravno zasniva na pravu vlasništva prednika. Ovo se vlasništvo za razliku od izvornog, stječe na temelju pravnog posla između stranaka. (Gorenc i dr. 2014.; Hodak i dr. 2016.)

Primjer: ako kupimo stan od svojeg prijatelja, tada svoje pravo vlasništva izvodimo iz njegova prava vlasništva, isto je i u slučaju kada nam roditelji daruju svoju vikendicu, odnosno, besplatno nam prenesu pravo vlasništva na nekretnini. Ali kada pronađemo u parku psa lutalicu koji nema vlasnika i odvedemo ga kući, onda smo postali vlasnici tog psa u trenutku kad smo ga uzeli u posjed. Time smo pravo vlasništva stekli izvorno. (Gorenc i dr. 2014.)

Stjecanje na temelju pravnog posla

Stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla se svrstava u izvedeno stjecanje prava vlasništva. To znači da naše pravo vlasništva izvodimo iz prava vlasništva našeg prethodnika.

Da bi se pravo vlasništva steklo na ovaj način, trebaju se ostvariti tri pretpostavke:

  1. Vlasništvo prednika

  2. Valjani pravni posao

  3. Valjani način stjecanja

Vlasništvo prednika

Vlasništvo prednika proizlazi iz starog načela rimskog prava prema kojem nitko ne može prenijeti na nekog drugog više prava nego što ga on sam ima. Što znači ako nam je poznato da osoba od koje stječemo neku stvar nije njezin vlasnik, onda od takve osobe ne možemo steći pravo vlasništva jer ta osoba u pravnom smislu nije pravni prednik. (Gorenc i dr. 2014.)

Primjer: vlasnik prednik od kojega stječemo pravo vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji zemljišta, je osoba koja je upisana kao vlasnik tog zemljišta u zemljišnim knjigama. (Gorenc i dr. 2014.)

Iznimka se odnosi na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Naime, zakon propisuje da se pravo vlasništva koje je stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. (Gorenc i dr. 2014.)

Primjer: Anita može biti upisana u zemljišne knjige kao vlasnik stana, iako je ona taj stan već prodala Ranki koja se još uvijek nije upisala u zemljišne knjige. Ako kupimo stan od Anite koja je još uvijek knjižni vlasnik, možemo se valjano upisati u zemljišne knjige kao novi vlasnik stana bez obzira što je neka Ranka već kupila taj stan, zato što podatci upisani u zemljišne knjige uživaju javnu vjeru. (Gorenc i dr. 2014.)

To se načelo osobito primjenjuje u slučaju kad osoba stekne pravo vlasništva na temelju odluke suda ili drugog tijela, a propusti pravovremeno upisati pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom slučaju, zakon štiti onoga koji je svoje pravo upisao ranije svjesnije postupio u pogledu tog upisa. (Gorenc i dr. 2014.)

Osim povjerenja u zemljišne knjige, zakon štiti i povjerenje u pravni promet. Osoba koja je u dobroj vjeri stekla samostalni posjed pokretne stvari na temelju pravnog posla kojem je cilj stjecanje prava vlasništva s posjednikom kojem ta stvar ne pripada stječe pravo vlasništva na toj pokretnoj stvari. (Gorenc i dr. 2014.)

Za stjecatelja kažemo da je u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, kao i u trenutku primanja neposrednog posjeda, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da stvar pripada otuđivatelju. Ovo pravilo se ne odnosi na slučaj kada je vlasniku stvari ona bila ukradena ili ju je izgubio. (Gorenc i dr. 2014.)

Valjani pravni posao

Pravni posao na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva mora sadržavati očitovanje volje postojećeg vlasnika, prednika da prenese pravo vlasništva na novog vlasnika – stjecatelja. Primjerice to može biti ugovor o darivanju ili o kupoprodaji. (Gorenc i dr. 2014.)

Valjani način stjecanja

Način stjecanja vlasništva ili modus treba povezati s osnovnim obilježjima stvarnih prava kako bi ona djelovala prema svima, što znači da pravo onda mora biti poznato svima. Tu je važno razlikovati radi li se o pokretnoj ili pak nepokretnoj stvari. Kada su u pitanju pokretnine, vlasništvo se stječe predajom te stvari u samostalan posjed novog stjecatelja i to s namjerom da mu se prenese baš vlasništvo. (Hodak i dr. 2016.)

Primjer: Kada predam laptop prijatelju nakon što smo prethodno sklopili ugovor o kupoprodaji, pred cijelim razredom pokazujem da sam svoje pravo prenio i to svima postaje vidljivo. (Gorenc i dr. 2014.)

Nasuprot tome, kada je riječ o nekretninama koje su općenito vrjednije od pokretnina, vlasništvo će prijeći s ranijeg na novog stjecatelja upisom prava vlasništva u posebnoj javnoj knjizi — zemljišnoj knjizi — koja se vodi kod mjesno nadležnog općinskog suda. (Hodak i dr. 2016.)

U tisku povremeno doznajemo za slučajeve višestruke prodaje. Kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva, vlasništvo pokretne stvari steći će ona osoba kojoj je pokretnina prvoj predana, a nepokretnu će stvar steći onaj koji u dobroj vjeri prvi zatraži upis u zemljišnu knjigu. (Gorenc i dr. 2014.)

Stjecanje na temelju odluke suda ili drugog organa

U ovršnom postupku radi namirenja tražbine vjerovnika sud je dužan prodati ovršenikovu stvar na javnoj dražbi. Kupac će postati vlasnikom te stvari na temelju sudskog rješenja o dosudi stvari koja je bila predmet javne dražbe. Slično tomu, država može u postupku izvlaštenja uz naknadu oduzet pravo privatnog vlasništva i postati vlasnikom neke stvari kada je ona nužna radi ostvarenja kakvog javnog interesa. Također, u parnici neka osoba može tvrditi da je ona vlasnik neke nekretnine, a ne onaj koji je upisan u zemljišnim knjigama vlasnika. U ovim slučajevima stjecatelj stječe pravo vlasništva u trenutku pravomoćnosti odnosno konačnosti sudske odluke ili odluke upravnog tijela. Ta odluka ovlašćuje stjecatelja da upiše stečeno pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi kako bi to pravo onda bilo vidljivo svima. (Gorenc i dr. 2014.)

Stjecanje nasljeđivanjem

Nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u trenutku otvaranja nasljedstva. A nasljedstvo se otvara smrću ostavitelja. Teoretski stjecanje vlasništva nasljeđivanjem jest izvedeno ako nasljednik nasljeđuje na temelju oporuke koja je najpoznatiji jednostrani pravni posao. Ako ostavitelj nije ostavio oporuku, nasljednici nasljeđuju originarno, odnosno nasljeđuju na temelju zakona. Rješenje o nasljeđivanju samo deklarira tko je čiji nasljednik i što je to predmet nasljeđivanja.
( Gorenc i dr. 2014. )

Stjecanje na temelju zakona

Zakon o vlasništvu propisuje stjecanje vlasništva na temelju zakona:

a) Prisvojenjem i nalazom

b) Priraštajem

c) Dosjelošću

Kada se ostvare činjenice za koje zakon propisuje stjecanje prava vlasništva na nekoj stvari, stjecatelj postaje vlasnik stvari u trenutku kada su se te činjenice ostvarile. (Gorenc i dr. 2014.)

Prisvojenje

Prisvojenje jest uzimanje pokretne stvari, koja nije ni u čijem vlasništvu, u samostalan posjed s namjerom da se na toj stvari stekne pravo vlasništva. Stvari mogu postati ničije ako ih njihov vlasnik napusti. Napuštena nekretnina prema zakonu postaje vlasništvo Republike Hrvatske. Da bi nekretnina bila napuštena, na njoj pravo vlasništva treba biti izbrisano u zemljišnim knjigama na temelju izjave o odreknuću od prava vlasništva. (Gorenc i dr. 2014.)

Primjer: ostavljene novine na klupi u parku. Njihov je vlasnik napustio posjed novina u namjeri da se odrekne vlasništva. Novine postaju ničije i na njima se onda može steći vlasništvo prisvojenjem. (Gorenc i dr. 2014.)

Nalaz

Izgubljena stvar nije postala ničija pa se na njoj ne može vlasništvo steći prisvojenjem. Nasuprot tomu, nalaznik je dužan stvar predati vlasniku ili ako on nalazniku nije poznat, najbližem nalaznom uredu (policiji). Vlasnik je dužan nalazniku isplatiti nalazninu u iznosu od 10% od prometne vrijednosti te stvari. Ako nalazni ured ne uspije pronaći vlasnika objavom oglasa o izgubljenoj stvari, izgubljena će stvar ostat u posjedu nalaznika koji dosjelošću može steći pravo vlasništva te stvari. (Gorenc i dr. 2014.)

Ako su izgubljene stvari na primjer umjetnine, dragocjenosti ili novac, onda će nalaznik uzimanjem u posjed blaga steći pravo vlasništva na tom blagu u korist Republike Hrvatske. Republika Hrvatska je dužna isplatiti primjerenu nalazninu nalazniku i vlasniku zemljišta ili nekretnine u kojoj je blago pronađeno. (Gorenc i dr. 2014.)

Priraštaj

Priraštajem se stječe pravo vlasništva tako što se tuđa stvar slučajno ili ponekad čak i namjerno smiješa ili sjedini s drugim stvarima ili se ugradi u tuđu stvar.

Primjer: industrijski pijesak za gradnju dviju susjednih kuća slučajno se pomiješa tijekom nevremena ili netko izgradi kuću na tuđem zemljištu.

Ako netko izgradi zgradu bez znanja i volje vlasnika zemljišta na tuđem zemljištu, onda ona pripada vlasniku tog zemljišta. Ali ako je vlasnik zemljišta znao za to građenje i nije bez odgode zabranio daljnje građenje poštenom graditelju, onda zemljišna čestica sa zgradom pripada graditelju. (Gorenc i dr. 2014.)

Dosjelost

Dosjelost je najčešći primjer stjecanja prava vlasništva na temelju zakona u hrvatskoj sudskoj praksi. Riječ je o stjecanju prava vlasništva na temelju posjedovanja stvari tijekom zakonom određenog vremena. Ona pretvara faktičnu vlast u pravnu, a posjed u subjektivno pravo. Posjednik izravno, orginarno stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom propisano vrijeme. Dosjelost je stoga jedan od orginarnih načina stjecanja stvarnih prava pa tako i vlasništva. Pri tomu se, uvažavajući načelo da pravo vlasništva ne prestaje nevršenjem, polazi od stajališta da stari vlasnik nije izgubio pravo vlasništva zato što ga nije vršio, nego zato što je novi stjecatelj originarno stekao vlasništvo, a na istoj stvari ne mogu istodobno postojati dva isključiva vlasništva. (Gorenc i dr. 2014.)

Postoje dvije vrste dosjelosti:

  1. Redovita dosjelost

  2. Izvanredna dosjelost

Samostalni posjednik stvari čiji je posjed kvalificiran odnosno zakonit, istinit i pošten, stječe redovitom dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari protekom roka od tri godine, a na nekretnini protekom roka od deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

Samostalni posjednik stvari čiji je posjed barem pošten stječe izvanrednom dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari protekom deset godina, a na nekretnini protekom roka od dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. (Gorenc i dr. 2014.)

OBLICI PRAVA VLASNIŠTVA

Oblici prava vlasništva su:

a) Individualno vlasništvo

b) Suvlasništvo

c) Zajedničko vlasništvo

d) Etažno vlasništvo ili vlasništvo posebnih dijelova nekretnine

4.1. Individualno vlasništvo

Individualno vlasništvo jest vlasništvo jedne osobe nad stvari, odnosno takav oblik vlasništva kod kojeg je samo jedna osoba nositelj svih vlasničkih ovlaštenja. To je najjednostavniji i najlakše razumljivi slučaj vlasništva. (Hodak i dr. 2016.)

Suvlasništvo

Suvlasništvo jest vlasništvo više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari po dijelovima koji su idealno određeni. To, drugim riječima znači da jedna fizički nepodijeljena stvar ne može istodobno pripadati nekolicini osoba na način da se pravo vlasništvo nad tom stvari podijeli između tih osoba prema udjelima koje svaki od njih ima u vlasništvu cijele stvari. (Hodak i dr. 2016.)

Primjer: bivši su bračni drugovi, za trajanje bračne zajednice, sredstvima rada kupili stan i automobil. Nakon prestanka bračne zajednice oni su po zakonu suvlasnici tih stvari na jednake dijelove. Zamislimo da su majku naslijedili suprug i dvije kćeri. Majka je u vlasništvu imala kuću. Nasljeđivanjem je svatko od njezinih nasljednika stekao suvlasništvo te kuće u jednoj trećini dijela. Ili zamislimo dva prijatelja koja su odlučila kupiti polovni automobil. Otišli su na sajam rabljenih automobila i na temelju ugovora o kupoprodaji postali su vlasnici automobila, i to svaki u jednoj polovini dijela. (Gorenc i dr. 2014.)

Kako se na samoj stvari ne vidi da je na njoj pravo vlasništva podijeljeno po opsegu, takva dioba se naziva „idealna dioba”, a dio svakog od suvlasnika „alikvotni dio”. Alikvotni dio svakog suvlasnika stvari dobiva se tako da se stvar uzima kao jedna cjelina, a dio svakog suvlasnika se određuje razlomkom odnosno kvotom. (Hodak i dr. 2016.)

Primjer: ako su tri sestre kupile zajednički voćnjak za 100.000,00 kn, s time da je Ana dala 20.000,00 kn, Ines 30.00,00 kn, a Josipa 50.000,00 kn, onda će Ana biti suvlasnik 20%, Ines 30%, a Josipa 50% cijele livade. Svaka od njih ima svoj „suvlasnički dio” u realnoj nepodijeljenoj livadi (stvari). Svaka od suvlasnica istodobno je suvlasnica cijele livade i svakog njenog i najmanjeg dijela, ali samo u svom alikvotnom dijelu. (Hodak i dr. 2016.)

Upravljanje suvlasnika suvlasničkom stvari

Kod suvlasništva je stvar podijeljena po obujmu vlasništva koji ima svaki suvlasnik, tj. po opsegu svih ovlaštenja, ali ne i po sadržaju vlasništva (tj. ne po pojedinim ovlaštenjima). Drugim riječima, sva vlasnička ovlaštenja (posjed, upotreba, korištenje i raspolaganje) pripadaju svakom suvlasniku, ali samo u opsegu njegova alikvotnog dijela.

Tako posjed, upotreba i korištenje pripadaju svim suvlasnicima zajedno. Kako će ga oni izvršavati ovisi ili o njihovu dogovoru (npr. mogu svi zajedno, jedan po jedan, jedan za sve, netko treći za sve suvlasnike). Jedino svaki suvlasnik može samostalno raspolagati sa svojim alikvotnim dijelom suvlasničke stvari i to stoga jer je svaki takav alikvotni dio samostalna stvar s kojom suvlasnik slobodno može raspolagati tj. prodati je. (Hodak i dr. 2016.)

Razvrgnuće suvlasničke zajednice

S obzirom da je suvlasništvo često izvor nesuglasica, jer se primjerice suvlasnici ne mogu dogovoriti oko posjedovanja stvari ili oko poslova redovite ili izvanredne uprave, ili jer je to u njihovu interesu, zakon im daje pravo na razvrgnuće suvlasništva. Razvrgnuće može zahtijevati svaki suvlasnik u bilo koje vrijeme, ali ipak ne može tražiti u nevrijeme. (Gorenc i dr. 2014.)

Primjer: ako postoji veliki pad cijena nekretnina, suvlasnici bi se mogli suprotstaviti razvrgnuću stana prodajom. Razvrgnuće suvlasničke zajednice se može ostvariti:

a) Dobrovoljno (sporazumno)

b) Na temelju odluke suda

Dobrovoljno razvrgnuće postoji ako se svi suvlasnici uspiju dogovoriti oko načina diobe stvari. Ako između suvlasnika nema dogovora o načinu diobe suvlasničke stvari, treba zatražiti od nadležnog općinskog suda da je on podijeli u posebnom postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice. Takvo se razvrgnuće naziva sudsko ili razvrgnuće na temelju odluke suda. (Hodak i dr. 2016.)

Kod dobrovoljnog, kao i kod sudskog razvrgnuća suvlasničke zajednice moguće je razvrgnuće provesti:

a) Fizičkom, odnosno geometrijskom diobom stvari

b) Civilnom diobom stvari (provedba javne dražbe na kojoj se stvar
proda a prihod podijeli između bivših suvlasnika prema alikvotnim
dijelovima)

c) Isplatom (jedan suvlasnik isplati ostale za njihove alikvotne
dijelove i postane individualni vlasnik)

Nakon razvrgnuća suvlasničke zajednice svaki bivši suvlasnik postaje individualni vlasnik dijela stvari ili njene vrijednosti razmjerno svom ranijem suvlasničkom udjelu. (Hodak i dr. 2016.)

Zajedničko vlasništvo

Zajedničko vlasništvo je vlasništvo dviju ili više osoba na nepodijeljenoj stvari po udjelima, veličina kojih nije određena, ali je odrediva. To znači da se udio nijednog zajedničara ne može odrediti računski. Zato zajedničari ne mogu slobodno raspolagati određenim dijelom svog zajedničkog vlasništva, već zajedničkom stvari upravljaju zajednički i sporazumno, a s trećim osobama mogu sklapati pravne poslove samo svi zajedno ili pojedini zajedničar uz suglasnost ostalih. Zajedničko vlasništvo postoji samo kada to zakon predvidi (npr. zajednički dijelovi zgrade). Odnosno zajedničko vlasništvo kod nas može nastati samo kad to zakon predvidi.

Ako se zajedničari ne mogu dogovoriti o zajedničkom upravljanju stvari u zajedničkom vlasništvu, pristupa se diobi zajedničkog vlasništva. Dioba se provodi tako da se za svakog zajedničara utvrdi udjel koji mu pripada u zajedničkom vlasništvu. Onoga trenutka kada se dio odredi prestaje zajedničko vlasništvo te nastaje ili individualno vlasništvo (ako se dijelovi odrede realno) ili suvlasništvo (ako se dijelovi odrede idealno). Osim zajedničara, pravo tražiti da se odredi udio zajedničara u zajedničkom vlasništvu imaju i njegovi nasljednici, vjerovnici i svatko treći tko ima pravo interesa za to. (Gorenc i dr. 2014.; Hodak i dr. 2016.)

Etažno vlasništvo

Etažno vlasništvo jest pravo vlasništva na stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj samostalnoj uporabnoj cjelini kao posebnom dijelu zemljišta sa zgradom. Iz iskustva znamo da u vlasništvu možemo imati garažu, stan ili poslovnu prostoriju koji se nalaze u stambenim zgradama, ali se postavlja pitanje što je sa zajedničkim dijelovima zgrade a što s posebnim dijelovima.

Poseban dio nekretnine mogu biti stan, samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena parkirališna mjesta. Vlasništvo ovog posebnog dijela se može prostirati na terase, balkone, podrumske ili tavanske prostorije, kućne vrtove ili na druge samostalne prostorije. Posebnim dijelom nekretnine vlasnik samostalno raspolaže odnosno može ga otuđiti, opteretiti, a taj dio može biti predmet nasljeđivanja ili prisilne prodaje u ovršnom postupku. Vlasnik posebnog dijela ima pravo mijenjati njegovu namjenu pod uvjetom da je to u skladu s građevinskim propisima i da ne ugrožava niti oštećuje zgradu. Vlasništvo posebnog
dijela nekretnina proizlazi i neraskidivo je povezano sa suvlasničkim dijelom nekretnine.

Zajednički dijelovi nekretnine su zemljišta, temelji, podrumi, zajednički zidovi, krov, pročelje, instalacije i zajedničke prostorije kao što su stubišta ili hodnici. Oni su u suvlasništvu svih vlasnika posebnih dijelova nekretnine. (Gorenc i dr. 2014.)

Kada su u pitanju ovlasti koje su vezane za cijelu nekretninu, njome upravljaju svi suvlasnici. Oni su dužni:

a)  Sudjelovati u upravljanju nekretninom

b)  Osnovati zajedničku pričuvu

c)  Odrediti zajedničkog upravitelja (Gorenc i dr. 2014.)

Etažno vlasništvo se može uspostaviti na tri osnovna načina:

  1. Odlukom suda (na zahtjev pojedinačnog suvlasništva)

  2. Suglasnom izjavom volje svih suvlasnika

  3. Očitovanjem volje vlasnika zemljišta sa zgradom ili nositelja prava
    građenja sa zgradom zemljišno knjižnom sudu

Kod ovoga je uvijek važno imati na umu da se etažno vlasništvo može uspostaviti na zajedničkim dijelovima nekretnine (stubište, krov, instalacije). Na tim dijelovima postoji suvlasništvo svih vlasnika posebnih dijelova nekretnine koji čine samostalnu uporabnu cjelinu. Svaki etažni vlasnik samostalno može izvršavati sva ovlaštenja u odnosu na svoj posebni dio zgrade, a cijelom nekretninom samo zajedno s ostalim suvlasnicima. (Hodak i dr. 2016.)

ZAKLJUČAK

Tema ovog završnog rada bila je pojam i oblici vlasništva. Objašnjen je sam pojam vlasništva, kolektivističko i individualističko pravo vlasništva, definicija i obilježja vlasništva te ovlaštenja koja vlasnik ima glede stvari. Nakon definiranog pojma vlasništva objašnjena su četiri načina stjecanja vlasništva, a to su stjecanje na temelju pravnog posla, odluke suda, nasljeđivanjem te na temelju zakona. Te na kraju su predstavljeni oblici prava vlasništva, odnosno individualno vlasništvo, suvlasništvo, etažno vlasništvo i zajedničko vlasništvo. Svaki taj oblik je pojedinačno opisan i objašnjen. Sada kada poznajem sve te pojmove vlasništva, suvlasništva i slično, kao budućem ekonomistu a i u svakodnevnom životu lakše je primijeniti i raspoznati značenje samog vlasništva.

LITERATURA

Knjige:

  1. Ljerka Mintas – Hodak, Đuro Njavro, Emil Heršak, Branko Skerlev,
    Jasenka Zaninović, Luka Tadić. Čolić, Ivana Hodak, Jelena Čuveljak,
    Ana Bobić, Marjeta Tomulić Vehovec: Osnove prava (predavanje za
    studente ekonomije — 3. izdanje), 2016. MATE d.o.o., Zagreb

  2. Vilm Gorenc, Helena Majić, Željko Pajalić, Andrea Pešutić, Mirjana
    Pavić: Pravno okruženje poslovanja — udžbenik u 4. razredu srednje
    strukovne škole za zanimanje ekonomist/ekonomistica, Školska knjiga,
    Zagreb, 2014.

Internetske stranice:

  1. [http://pfk.edu.ba/v2/component/k2/download/3633_c5dbdc852f046ee9f1bcca1b016e2e26]{.underline}
    (12.05.2019.)

  2. [http://www.vsrh.hr/CustomPages/Static/HRV/Files/JBrezanski-Dosjelost_kao_nacin_stjecanja_stva.pdf]{.underline}
    (12.05.2019.)

Srednja škola kneza Branimira
Antuna Mihanovića 19
23420 Benkovac
Završni rad iz predmeta:
PRAVNO OKRUŽENJE POSLOVANJA
T e m a:
Pojam i oblici vlasništva
Mentorica: Prof. Ivana Ušljebrka
Učenik: Antonela Vulić, E-4 razred

Ekonomist
Benkovac, ljetni rok
šk.god. 2018./2019.

Cjeloviti završni rad

LEAVE A COMMENT